Brighter and warmer days coming?

Dusk finally looked brighter. Gray shades of buildings, trees and sky were gone, and it all seemed so colorful and full of life.

Welcome to New Belgrade

Just left downtown, still thinking of that scary old metal gate, crossed the bridge over the Sava river, hoping I could finally say to myself that I'm back again to my favorite part of town... And this is what had been waiting for me!

Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate!

Old gate

Prošla sam danas ulicom kojoj je tokom prethodnih decenija mnogo puta menjan naziv. Nije ni važno kako se danas zove. U samom srcu Beograda je.
Zastala sam ispred ove kapije ali se nisam se usudila da pomerim metalna vrata i zakoračim na drugu stranu. Ovaj prizor mi uliva strah. U sred dana izbijaju mrak i hladnoća.

Beware!

Sky, water and spikes

Yesterday, as seen from various points of view...

Blue pocket of sky, lost among dark and heavy clouds.
The Danube devours all the colors, leaving just traces of waves.
Between them, the spikes challenging them in vain.

Castle under the water

Yet another face of the Danube.

Crossroads

All you folks think you own my life
But you never made any sacrifice
Demons they are on my trail
I'm standing at the crossroads of hell
I look to the left I look to the right
There's hands that grab me on every side
All you folks think I got my price
At which I'll sell all that is mine
You think money rules when all else fails
Go sell your soul and keep your shell
I'm trying to protect what I keep inside
All the reasons why I live my life
Some say the devil be a mystical thing
I say the devil he a walking man
He a fool he a liar conjurer and a thief
He try to tell you what you need
Try to tell you what you need
Standing at the point
The road it cross you down
What is at your back
Which way do you turn
Who will come to find you first
Your devils or your gods
All you filks think you run my life
Say I should be willing to compromise
I say all you demons go back to hell
I'll save my soul save myself

(Tracy Chapman)

Dog's fear

"Thunder and lightning crash above a Scottish moor. Three haggard old women, the witches, appear out of the storm. In eerie, chanting tones, they make plans to meet again upon the heath, after the battle, to confront Macbeth. As quickly as they arrive, they disappear."

Being old and in pain

Self portrait

Sasvim slucajno, sacuvala sam nekoliko svojih crteza. Camili su godinama u nekoj prasnjavoj fascikli. Nedavno sam resila da jedan od njih uramim.

Ovaj crtez nastao je u vreme u kome sam, kao i vecina tinejdzera, pokusavala da pronadjem sebe i sopstveni identitet. Osim "avangardne" muzike, ucenja stranih jezika, konzumiranja umetnosti u svim formama i oblicima, obilaska boemskih mesta i ko zna cega sve jos, naslo se nesto sto me je prilicno zaokupljalo. Crtanje. Za slikanje nisam nikad mnogo marila. Te daleke 1980. ili 1981, pohadjala sam casove crtanja i slikanja u cuvenoj školi u Sumatovackoj. Nikad nisam prestala da volim ovu tehniku. Moja cerka ima slican, ali mnogo raskosniji dar od mene. Volela bih da ga neguje. Makar ovako, kao i ja, za svoju dusu.

U svakom slucaju, ovaj autoportret nikad nije ocenjen od umetnickih autoriteta, a ja sam cak uverena da i ne bi dobio neke sjajne kritike.

Meni je iz nekog razloga drag. Samoj sebi sam bila (i mozda ostala) upravo takva.

Evo mene, pre ravno 30 godina.

Sodade or - To whom it may concern...

6. oktobra 2009. u Sava Centru je pevala Cesaria Evora.

Slusala sam je i gledala u drustvu moje dve najbolje drugarice. Te moje drugarice, prijateljstvo koje nas veze, to je ono prijateljstvo koje traje citavog zivota. Nas tri smo "ekipa" jos od osnovne skole. Jos koju godinu, pa cemo skupiti 4 decenije druzenja. Kako vreme odmice, tako su mi one sve vise kao rod rodjeni, kao sestre, kao neko bez koga nista vazno necu da odlucim. U nase tri glave, skupilo se 135 godina pameti.

A Cesaria... pevala je prokleto dobro!





And now, let's hear the song!

Sodade

Quem mostra' bo
Ess caminho longe?
Quem mostra' bo
Ess caminho longe?
Ess caminho
Pa Sao Tomé
Sodade sodade
Sodade
Dess nha terra Sao Nicolau
Si bo 'screve' me
'M ta 'screve be
Si bo 'squece me
'M ta 'squece be
Até dia
Qui bo voltà
Sodade sodade
Sodade
Dess nha terra Sao Nicolau

Looking inside...

I nema covek sta mnogo da kaze na ovakav prizor.

Ja sam se zapitala dal je moja dusa ovakva...

Orfička pesma

Odavno već imam osećaj da je večna jesen zaposela moju dušu. Malo toga može da me iznenadi, oraspoloži, promeni mi boju.

Moja jesen nalik je ovim dvema slikama. Sredine skoro da nema.

Ili, kako kaže moj omiljeni pesnik:

Telo prostire svoju uzaludnost.
Velika noć
ispunjava vreme do pesme
kojoj slušaoci potrebni nisu.
Smrt je
podivljalo ništa, prohodala praznina.
Pun je noći kako da uspavam tu reč budnog mraka
koju ne može urazumiti nikakva pesma
koju ne može ni zemlja upiti
ni vatra izmeniti ni voda odneti!

Ja imam svoju noć, ali u kakvom
mutnom kamenu ja sam
zamenio svoje srce za tešku varnicu? Zar novim
telom osvežiti lomnu krv? Kako se usuditi
zameniti put putovanjem, biće vatrom
miris umesto senke izdan iznutra!

Mrtva ona je izgubila sve moje dokaze
protiv vetra, smrti, zime.
Ljubio sam sramno, nežno, časno,
to telo koje osvetljava sebi put ka svojoj smrti.

Zar pesma? zavera protiv srca to je!
Pakao je paklen jer nije pravilno raspoređen,
jer ima jedna reč koju ne možeš ukrotiti,
koju ne možeš ni izdati,
reč suviše budna za naše blago srce.

Medalja za hrabrost

S moje terase godinama je moglo svašta da se vidi. Ipak, ovakav prizor uvek me sledi. Kad da gledam tragediju koja samo što se nije odigrala. Nikad mi na umu nije činjenica da se ovi letači fenomenalno zabavljaju.

Zavidim im na hrabrosti.

BGD jutro

Probudim se u cik zore i s prozora stana u kojem sam tada stanovala ugledam Beograd, potpuno utonuo u mir i tišinu.
Par sati kasnije, sve je već bilo "business as usual" - buka, gužva, nigde mira.

Moj Beograd...

My milestone

Recimo da je prvih 40 godina mog života teklo prilično "uobičajeno".
Onda, kao da je uragan uleteo u moj život. Poslednjim pogledom mog psa, otkinuo mi se deo duše.
Ubrzo posle toga, još jedan komad mog bića zauvek je ostao zarobljen između tanke linije horizonta koja odvaja nebo od pustinje. I više ništa nije bilo isto. Ni dobro ni loše.